Čovjek u pokretu

Od pojave vlakova, željeznički promet doživio je golemi razvoj. Prve su lokomotive pokretale pare, a nakon njih slijedile su dizel lokomotive. U današnje vrijeme su najzastupljenije električne lokomotive, ali u upotrebi su i nove tehnologije. Što se tiče intrakontinentalnog prijevoza putnika, vlakovi se ponovo smatraju istinskim suparnicima zračnom prometu jer su energetski učinkovitiji, ekološki prihvatljiviji, nema potrebe za duge postupke ukrcaja i vlakovi postupno
postižu brzinu zrakoplova.

Najpoznatija lokomotiva britanskog inženjera Georgea Stephen­sona (1791–1848) je bila Rocket („Raketa”). Stroj je zahvaljujući svojoj brzini, uz pouzdanosti odnio pobjedu na natjecanju za lokomotive koje je raspisao Liverpool & Manchester Railway Company 1829. godine. Pri otvaranju željeznice 1830. godine, Rocket je imao čast vući prvi vagon i s time je postao u svijetu prvom uspješnom lokomotivom putničkog vlaka.

Prva svjetska lokomotiva koja se napajala izmjeničnom strujom puštena je u pogon 1898. godine na obali Ženevskog jezera. Električni pogon poboljšao je mađarski inženjer Kálmán Kandó (1869.–1931.), a zahvaljujući njemu postalo je moguće učinkovito upravljati električnim lokomotivama visokih performansi s jedno­faznom visokonaponskom izmjeničnom strujom dobivenom iz električne mreže.

Dizajnirao ga je Robert Riddles za Britanske željeznice. Bio je jedan od posljednjih parnih strojeva koji su pušteni u rad, pa je za njegovu izgradnju korištena najnovija parna tehnologija. Do 1955. godine proizvedeno je sveukupno 45 lokomotiva ove vrste, ali do 1967. godine su se postupno povukle, iako im je predviđeni životni vijek bio 40 godina. No, epoha parnih lokomotiva je bila završena.

Sredinom 1960-ih u većini zemalja parne su lokomotive zamijen­jene dizelskim. Jedna od najpoznatijih vrsta bila je lokomotiva od 106 tona proizvođača švedskog NOHAB-a, pokretana motorom od 1950 konjskih snaga. Tisuće njih je prometovao stazama širom svijeta,
a neke od njih koriste se i danas. Osim tehnoloških značajki, njegov zaobljeni oblik učinio ga je popularnim među putnicima. Postao je simbolom ekonomskog prosperiteta 1960-ih; njegova se fotografija čak pojavila i na suvremenim markama.

Brzi vlakovi zahtijevaju ne samo odgovarajuće motore i vagone,
već i odgovarajuće tračnice. TGV je čak i prve godine prometovanja mogao postići brzinu od 260 km/h na određenim točkama svoje staze. Brzina vožnje TGV vlakova je 320 km/h. Dok je prometovao na običnim tračnicama, vlak je dostigao nevjerojatnu brzinu od
570 km/h što je rekordna brzina.

Konstrukcije potrebne za vlakove čine sastavni dio željezničkog prijevoza. Eurotunel (Chunnel) je željeznički tunel ispod mora koji povezuje Francusku i Englesku, odabran je među sedam modernih svjetskih čuda. Po sekciji ispod razine mora trenutačno je to najduži tunel u svijetu (38 km). Sastoji se od 3 paralelna tunela: po jedan
tunel za dva prometna smjera i jedan pomoćni tunel u sredini.

Maglev vlakovi nemaju kotače, oni koriste magnetsku levitaciju da bi postigli velike brzine. Jedan od tih vlakova povezuje središte Šangaja s međunarodnom zračnom lukom Šangaj Pudong, na udaljenosti od 30 km. Tijekom svog putovanja vlak vozi brzinom od 500 km/h, što znači da skoro postiže brzinu aviona. Zbog toga maglev vlakovi mogu biti dobra alternativa avionima kada su u pitanju unutarkontinentalna putovanja.